Mali, a tako moćan osmijeh

Ima i kod mene dana koji nisu wow. I tako ide jedan takav, a ni ovo sivo vrijeme ne pomaže.
I tada, dogodi se susret s jednim malim, a tako velikim osmijehom … i okrene me iz korijena.
To malo biće od nekoliko mjeseci, a tako moćno – čarolija.
Da čarolija – iako sam dobila upozorenje nakon prošlog teksta da se u čarobno i čarolije baš ne vjeruje više…ja se nipošto ne slažem…i kažem čarolija jer je tako vidim i jer situacijama koje su lijepe dopuštam da tako utječe na mene do srži.

Dakle, da se vratim na taj mali, bezubi osmijeh, tu radost u očima. Nisam s majkom uspjela ni razgovor završiti, kako je plijenio pažnju, ne dopuštajući da skrenem pogled s njega, prateći osmijeh gugutanjem i malim vriskovima radosti, kad bi mu se obratila.
Dijete me uistinu darovalo osmijehom, radošću u očima – čisti izvor života, za mene podsjetnik na važno u životu.
I osmjehom me mamio da mu uzvratim, da i sama nađem tu radost u sebi – prvo daje pa vas potakne na stvaranje i zaboravite sve – smijete se, za tren sjajite i vi, gugućete i uživate.
Nije teško – jer nosimo to u sebi i mi smo bili takvi, prepoznajemo taj osmijeh  i uzvraćamo osmijehom.

Kad nas izazovi života odnesu, lijepo je podsjetiti se da smo uistinu izvor radosti.
Meni je ovaj susret okrenuo dan – jedan mali osmijeh tako velike snage.
Podijelila sam ga s vama jer želim da obratite pažnju na takve trenutke. Hvala malom biću što me podsjetio tko sam i što nosim u sebi!