Snaga osmijeha trenutak za mene

Možete li jednostavno biti?


Podržite sebe (i druge)

Biti, kada dišeš punim plućima, kada se osjećaš veći od svoje kože, kada te preplavljuju osjećaji od kojih kao da si svakim udahom sve veći, kada kao da utoneš u bezvremenost – jednostavno čarolija.

U ovo vrijeme godišnjih bila je posebna prilika za jednostavno biti, dakle i kada ne radiš da uistinu ništa ne radiš – ne razmišljaš što ćeš sljedeće, ne skrolaš po mobitelu itd., već uživaš trenutak.
Što ti je potrebno da to ostvariš – ti, želja, odluka i nešto upornosti ;). Što time dobivaš – dugoročno punjenje baterija i osjećaj kojem se možeš vratiti kad poželiš ili zatrebaš.
Kod mene je ovaj izazov, kada ne radim da uistinu ne radim ništa, krenuo neplanirano, početkom ljeta u obliku želje za manje hvatanja za mobitel da bi napravila fotografiju, koju ću imati kao uspomenu i vraćati joj se, a u mobitelu i svim oblicima prenosivih i neprenosivih memorija ih je već na tisuće – poznato zar ne? Umjesto fotografije odlučila sam se za uživanje u trenutku i upijanje života svim osjetilima, samo za mene.
Kao i svaka želja zvuči dobro na početku, a onda krene, kako u coachingu kažemo, rad na navikama i njihovo usklađivanje sa željom.

Kako je to konkretno izgledalo?
Vidim lijep trenutak, a bilo ih je puno – obitelj, putovanja, druženja, priroda i posegnem za mobitelom, ne, ne, ne …upijaj, uživaj, budi…uspjela sam bravo…novi trenutak, sada tek misao, mogla bi fotografirati, a ne, ne … i pomalo, a kad kažem pomalo i ja sam čovjek, bilo je puuuuno trenutaka, kada sm posegnula i kad sam pomislila posegnuti za mobitelom, jer navika je navika…no polako su postajali rjeđi…dok mi nije postalo potpuno OK da ne fotografiram često.
Trebalo je neko vrijeme, da prekinem naviku da moram fotografirati lijepe trenutke, da steknem povjerenje da ništa neću zaboraviti, da ću samo još dublje pohraniti lijepo iskustvo koje doživljavam, da jednostavno odmaram, uživam, radim što već radim, da samo budem.
Ovdje vas pitam, ona najsnažnija sjećanja koja nosite u sebi, dolaze li isključivo iz fotografija ili ih pamtite i na druge načine, pamtite itekako.
Fotografija je lijep podsjetnik, no ne mora ih zato biti stotine, manje je više i veću vrijednost imaju stvari kojih je manje, da ne spominjem osjećaj zatrpanosti i onaj dodatnog posla oko bavljenja pretrpanim memorijama telefona fotografijama.
Ako već imate puno fotografija, u redu je, pogledajte ih i odaberite nekoliko vama najznačajnijih, nemojte se zatrpavati i otvorite prostor za nove lijepe trenutke.

Rezultat mog izazova? Cilj ostvaren, svakako vrijedan truda – puno trenutaka kada sam jednostavno bila, puno zapamćenih trenutaka. Sada skrolam po svom umu, zatvorim oči i ti događaji su tu i poneka fotografija za uspomenu.
Poput ove, hvala suprugu, na fotografiji – to je to, bezvremenost – kamen, maslina, limun, sunce, sjena, a ja tek prolaznik u tom trenutku i vremenu i to mi je potpuno u redu, najvažnije je zapamćeno.
Točno, možda je koja fotografija manje, koja objava manje…no to ne znači da se nije dogodilo ;).


Podijeli!

Komentari

Trenutno nema komentara. Budite prvi!

Komentar: