Put radosti – Priča o dva psa

Je li vam se ikada dogodilo da ste nešto željeli, a niste se usudili reći ili ste čak rekli ne – ne, čak i kad vas se pitalo želite li, a želje li ste – samo iz straha jer ste misli da to ne zaslužujete.
Možda u djetinjstvu, a možda to ponavljate i danas.

Naime, prošlog vikenda našla sam se u šetnji šumom, moje punjenje baterija J. I promatrala jedan događaj koji mi je privukao pažnju jer je bio jako metaforičan.
Uz mene šetalo je dvoje ljudi s dva psa, oba psa bila su slobodna.
Prvi pas zaigrano je trčao, bacali su mu štap, vraćao ga je, ponovo bacali, a on vraćao, prštao je od snage i radosti.

Drugi pas hodao je uz nogu svoje vlasnice, kao da je vezan, ne skidajući oči s nje, ponekad bi ga vlasnica pomazila po glavi i pohvalila kako je dobar…no njegove oči bile su cijelo vrijeme na štapu koji niti jednom nije bio bačen njemu.
Najradije bi ja bacila jedan štap tom psu, da ga usrećim i nagradim za njegovu vjernost.
Ne mogu reći da su vlasnici bili svjesno nepravedni, nikako, lijepo su se ophodili s oba psa. A svaki pas radio je ono što je znao da mu je dozvoljeno kako bi usrećio svoje vlasnike.
„Jedino“ je bilo tako očito koji pas u tome više, a koji manje uživa.

Pitam vas što bi se dogodilo da je vjerni pas potrčao dohvatit štap – možda bi vlasnici vidjeli i tu njegovu stranu i odmah je prihvatili, možda bi ga pokušali umiriti, a kada bi u svakoj šetnji nastavljao trčati za štapom, vjerojatno bi prihvatili njegovo ponašanje – nitko ne zna točno što bi se dogodilo– no najvažnije od svega je-  pokušao bi.

Pokušavate li vi slijediti put gdje osjećate radost?